Dubravka Crnojević-Carić

Dubravka Crnojević - Carić:   Janez Vajevec

DUGO PUTOVANJE KROZ EMOCIJE

 

Gluma je koncentrat života, životnog procesa. U dva sata vidiš cijeli život. Gluma je bogat medij za stvaralačko djelovanje, to je najbolja metafora za život, pa i po tome što je osuđena na umiranje.

 

Tako glumu definira Janez Vajevec (1946). Diplomirao je 1970. na Akademiji za kazalište i film u Ljubljani. Nakon diplome, radi dvije godine u Gradskom teatru u Ljubljani kao glumac.. Potom se seli u USA gdje prolazi trening glume s Leeom Strasbergom u Institutu Lee Strasberg. Tu se upoznaje s metodom glume koja se razvila iz sistema K.S. Stanislavskog. Godine 1980.  vraća se u Sloveniju i kratko nastupa kao glumac u Nacionalnom teatru. Ubrzo se odlučuje za karijeru samostalnog umjetnika i prezentira mladim glumcima Strasbergovu glumačku metodu. Preko 20 godina organizira i vodi, zajedno s bratom Andrejem, klase i ljetne radionice po Strasbergovoj metodi. Sa Zagrebačkim glumačkim studijem surađuje već više od 10 godina. Možete ga sresti u prostorijama ZeKaeMa  svake druge subote, a održava ljetne i proljetne  glumačke intenzive. U radu njegovih radionica sudjeluju brojni zagrebački glumci, redatelji, dramski pedagozi: Vili Matula, Suzana Nikolić, Matko Raguž, Urša Raukar, Sreten Mokrović, Vesna Tominac, Sanja Vejnović, Zvonko Zečević, Marina Kostelac, Zvonko Novosel, Biljana Ćakić, Franjo Dijak, Marica Vidušić, Vlado Krušić, Denis Patafta, Mirta Zečević, Damir Šaban.

 

Kad u glumačkoj igri presuši imaginacija, volja ili vjera (te tri neophodne stvari, bez koje glume nema), kad «artistična istina» prestane, ostaju samo otisci, tragovi, zabilježeni u osjetilnom pamćenju gledatelja, jer i gledatelji prolaze kroz specifično osjetilno iskustvo. To je proces katarze. Gledatelj je izašao plemenitiji u duši negoli je ušao.

 

Emotivni razvoj kojeg zanemarujemo

 

Brojni psiholozi govore kako emotivni rast počinje od prenatalnog a završava oko 12 godine života. Za kontinuitet fizičkog i intelektualnog razvoja, brine se društvo. Tako razvijamo lijevu polovicu mozga, dok desnu zanemarujemo. A upravo je taj nerazmjer odgovoran za brojne probleme s kojima se susrećemo. Društvo jednostavno preskače emotivni odgoj čovjeka. Jedini način da se vratiš tom zanemarenom sebi vodi preko tijela, preko osjetila.

 

Glumac koji radi po Metodi dolazi svjesno u kontakt sa sobom, unutrašnjim osjetilnim putem, svjesno šeće po različitim dijelovima tijela. Nužno je naučiti osjetiti razliku između grča i opuštenosti. Kada svjesno osjetiš grč, potrebno ga je na određeni način relaksirati. Pri relaksaciji ponekad krenu emocije koje su bile zablokirane, koje je grč «držao» po strani, kako se ne bi javno manifestirale. Pri oslobađanju grča dolazi do psihičkog rasterećenja, emotivnih pražnjenja, a tada čak i fizički prestane boljeti ono što je boljelo dok je bilo u tenziji. Raspoloženje je drugačije. Ako glumac nije relaksiran, nije svjestan što je laž a što je estetska istina. Svaki kreativni akt mora biti oslobođen svakodnevnog stresa. Da bi pojedinac kreirao, nužno je da se prethodno rastereti od brige. A od briga ćeš se rasteretit jedino na način da se prvo s njima susretneš. Tenzija ne dozvoljava ni prihvaćanje ni otpuštanje, rasterećenje. Onoga trena kada se oslobodimo grča, potisnute emocije izlaze.. mentalno i fizički. S onim se potisnutim moramo sresti, inače je naš kreativni posao paraliziran. Potrebno je ići ususret  brizi, primiti je i uspjeti je izraziti preko glasnica, iskomunicirati «traumu». Tek se tada može početi s  vježbama imaginacije

Ako se ne otkomunicira trauma, obično se ode u depresiju  a ne u rješenje. Kada naše emocije ne izražavamo, dolazi do atrofije u emotivnom aparatu, u desnoj polovici mozga. Naše su  neprihvaćene emocije zarobljene u tijelu. Njihovo je čišćenje dio «higijene». Nakon njihova oslobađanja, odnos spram života je  «lakši». Mi, doduše, ne radimo relaksacije radi terapeutskog efekta, ali je to koristan   «nusefekt».

 

Glumcu je potrebno proizvesti senzaciju, a da bi osjetio senzaciju mora biti relaksiran, jer inače ne reagira organski. Onaj dio tijela koji je u grču, jednostavno se ne odaziva, ne reagira, taj dio tijela nije ekspresivan. A glumac, jasno, mora biti ekspresivan, mora moći komunicirati s okolinom.

 

Vježbe su konstanta

 

U Metodi je vježba konstanta a reakcija na tu vježbu svakog  glumca jest specificum. Svaki student na određenu vježbu odgovara na svoj, poseban način.

 

Konstante su sljedeće:  kao prvo, uvijek se kreće s relaksacijom o kojoj smo maloprije govorili. Treba krenuti od fizičke i mentalne relaksacije, pa prijeći na vježbe čula, osjetilno pamćenje. Preko relaksacije dolazimo u dodir sa sobom. Tek tada možemo početi s vježbama osjetilnog pamćenja. Tu  se «vježba» svako specifično čulo kao takvo, ali  i  sva čula zajedno (vježba «šalice kave» je odlična za sva čula odjednom). Nekad se neki student «uhvati» na opipu, nekad pak na okusu ili mirisu. Vježba «osobni predmet» radi na osjetilnom ali i emotivnom pamćenju. Često su naše emocije vezane uz određene predmete. Ta vježba osvještava studentu na koji od stimulansa dobiva određeno  «raspoloženje».

 

Sljedeći ciklus vježbi je tzv. overall: to su vježbe koje izazivaju senzacije po cijelom tijelu, i pomažu glumcu da izađe van svojeg uobičajenoga habitusa (tuš, sauna, sunce, kiša, vjetar, blato, kupka, bol..). Privatni moment –osvještava razliku između samoosjećanja  kada smo u javnoj situaciji te onoga kad smo sami sa sobom, intimni. Cilj je postići da tu kvalitetu «privatnog» možemo prenijeti i na scenu. To, recimo, od glumca traže monolozi. U našem je društvu česta pojava da ljudi,  i kad su sami, ne znaju biti «u sebi». Ta  vježba ne radi na «intenzitetu», niti na «ranjivosti» kao kategorijama važnim za glumački razvoj, već «daje» studentu duševni, gotovo meditativni mir, koji onda može prenijeti i na scenu. To je osjećaj javne samoće, to je sloboda.

Nabrojane su vježbe konstante tijekom cijelog glumačkog vijeka. Kao kad npr. sportaš vježba godinama kako bi istrčao 100 m: kako vrijeme ide, program vježbanja ostaje isti, ali je sportaš  sve brži i brži.

 

Često se spočitava Stanislavskom i Strasbergu  kako je glumac preko njihovih vježbi reduciran i osuđen tek na vlastito životno iskustvo. No, to nije točno. U Metodi prelaziš u sferu mogućeg na različite načine, recimo kombiniranjem različitih imaginarnih elemenata, kao i, recimo, preko vrlo zanimljive vježbe: životinje koja pomaže pri karakterizaciji lika. Ta vježba mijenja fizički habitus i razvija ekspresivnost glumca. I ona se radi preko čula: glumac traži centre energije koji su drugačije razmješteni, nego što je to slučaj u  ljudskom tijelom.

 

L. Jakob je npr. radio slona u Smrti trgovačkog putnika  kako bi dobio umor, specifičan umor smješten u nogama. Song and Dance – vježba je koja također «razbija» naš okamenjeni habitus. I time se pokazuje kako smo tijelo vezali na mentalni uzorak, odnosno da je tijelo rob određenoga mentalnog uzorka. Vježbom song/dance  taj se uzorak pokušava razbiti. Student treba pjevati u jednom a plesati u drugom ritmu. Ovo je vrlo teška vježba.

 

Sabranost  je duhovna kategorija

 

Vježba sabranost jest, pak, svojevrsna aplikacija za ove prostore. Kako su fizičke akcije često bijeg od susreta s emocijom, ovdje je zadatak stati ispred publike, aktivirati sva čula, te sve manifestacije staviti «na srce», pa to iskomunicirati s publikom. Vigotski govori o dva tipa pražnjenja emocija – perifernom i centralnom; periferno se prazni kroz ruke, preko lica i slično, dok centralno ide kroz srce; na taj način sav sadržaj iz perifernog odašiljemo u centar. Tako ujedno dolazimo do stanja «sabranosti», a prava je bol s kojom se trebamo suočiti upravo tu, na srcu. Slična je stvar i sa glasom – tako npr.  Cecily Berry  govori o tome kada je prsni ton onaj topao, ljudski; kopfton, pak, zvuči prazno, metalno. Centralno je pražnjenje uvijek ekspresivnije od perifernog.

 

U vježbi «sabranosti» izlazi na vidjelo intenzitet straha pred drugima. Vježba nas istovremeno uči što učiniti kako bismo smirili razum koji luta. Odgovor je jasan: putem aktiviranja  čula.

 

Svi koji imaju tremu, a prolaze kroz ovu vježbu, mogu posvjedočiti da se u trenutku buđenja čulnosti, razum  smiruje, a treme nestaje. U momentu kada «aktiviraš čula»,  pacificirao si lijevu polovicu mozga. Mozak tada ima «situaciju pod kontrolom».

 

Osjetilno je pamćenje faktički ishodište, osnova glumačkog odgoja. Tek osvješćivanjem svih naših čula omogućavamo razumu da se odmara. «Sabrati se», za mene je duhovna kategorija.

Duh pretpostavlja sve psihofizičke procese u čovjeku. On je «pokupio» i razum i čula i intuiciju. Ako imaš duha, imaš hrabrosti za doživljavanje, ako nemaš duha, imaš (možda) samo intelekt, no on je sam po sebi skeptičan i ne želi «odmarati», preskače suradnju s čulima. Razum želi pročitati i protumačiti svaku senzaciju i to unaprijed. «Sabranost» pak zahtijeva od razuma  neprekidno «lovljenje» informacija. Čula moraju konstantno napajati mozak informacijama. Razum često nije skroman, on prekida s percepcijom i traži u pamćenju odgovor, a tada više ništa ne percipira. Razum je bahat kada već «unaprijed zna», a «unaprijed zna» u trenu kad  je prekinuo s percepcijom. S druge strane, on je «pametan» ako ne odustane od konstantne percepcije Da bi istinski «vladao situacijom», sve podražaje moraš «primiti».  I tek kada sve primiš, možeš ono što želiš neutralizirati, učiniti da ti ne smeta. Recimo, ova muzika koja nas ometa dok razgovaramo, koja je preglasna i smeta mi; ona je tu i ja je moram primiti da bih je onda neutralizirao. Čovjek se uvijek nalazi u paradoksu tog tipa  – potrebno je primiti cijelu realnost te onda selektirati vlastitu. Mi imamo izbor. Taj nam izbor određuje i stupanj tolerancije. Sabranost omogućava diferencijaciju i selekciju, svjestan izbor hoće li nešto ući u ekspresiju ili neće?  I to je racionalan pristup.

 

Kada čula rade, to je stanje «svijesti». Disanje također pripada sferi svijesti. Kada smo pod stresom, disanje je kompulzivno, nekontrolirano i plitko. Frekvencija je sve veća i može doći i do padanja u ne-svijest. Gluma zahtijeva svijest, svijest podrazumijeva sabranost. Sabranošću smiruješ sebe, svoje divlje brige, svoje kompulzivno trzanje udovima. Treba smiriti disanje, riješiti se straha. Sabranost je stanje duha, povezano i s disanjem, Mnoge kulture spominju «pranu» kao životnu energiju, dakle, ono što i kako dišemo, predstavlja hranu. Ja  nisam odrastao u toj civilizaciji, ali kad to učinim, kada dišem na određeni način, mogu shvatiti njihovo iskustvo.

 

Sabranost je način oslobađanje od diktature ega. Kada sam sabran nisam u «jučer» i ne brinem za «sutra», ja sam «u sada». Nisam vezan uz prošlost, nemam straha od budućnosti, uživam «tu i sada» i to, što je najvažnije,  u društvu ljudi.

 

Sabranost, biti « u sada», oslobađa treme ali  i depresije.

 

Komunikacijom se oslobađamo traume

 

Emotivna vježba je često kamen spoticanja. Mnogi su  «novi pravci» protiv primjene emotivne vježbe. No, Andrej i ja nemamo namjeru odustati od emotivne vježbe. Držimo je izuzetno korisnom.

 

Gotovo sve traume koje nam određuju život potječu iz vremena osobne inicijacije. Kad bi čovjek znao što učiniti s tim traumama, cijeli bi mu život izgledao drugačije. Te se prvotne traume često manifestiraju kao vrlo egoistične. U samoj se vježbi student glume vraća u to traumatično emotivno iskustvo preko osjetila. U trenutku kada se pojavi emocija, glumac na nju aplicira  nekakav drugi sadržaj, šalu, pjesmu ili tekst. Potrebno je, dakle, sabrati se uz pomoć osjetila, i tada ući u traumatski događaj, u osjetilni kontekst tog događaja: kakvo je vrijeme bilo, što si tada čuo, omirisao, dotaknuo. Istovremeno si svjestan i relaksiran, te vladaš svojom voljom. U trenutku  klimaksa, moraš propjevati ili govoriti nekakav stih, moraš otkomunicirati traumatski sadržaj glasom, izraziti tu traumatičnu emociju, no, ne govoriti (naglašavam) direktno o njoj.

 

Fascinantno je da se preko te vježbe ljudi sa svojom traumom susreću u javnosti. I to fizički, na osjetilan način. A nije strašno. Očito je da si, kada tako nešto možeš učiniti s vlastitom traumom  -  vaditi je «po potrebi» i koristiti se njome za estetski čin - emotivno zreo čovjek.  To je i način   da se kompenzira odsustvo emotivnog razvoja u životu pojedinca te ostvari dugo željena emotivna kompetentnost. No, moram napomenuti kako se ne radi o terapiji, već o stjecanju oruđa za estetsko iskustvo, artistički čin.

 

I meni je osobno emotivna vježba puno značila. Radeći emotivnu vježbu sa Strasbergom, uspio sam se sresti sa svojim emocijama i uspostaviti specifični  emotivni integritet. Naučio sam kako čovjek treba i može biti odgovoran za svoj emotivni život. Odustao sam od agresije, mržnje, negativne emocije su se smirile. No, opet ponekad dođu. Ali sada to prepoznajem kao «stvar ega». Pojave se kada nešto želim. Emotivna vježba izgrađuje i empatiju pa je stoga odlična za društvo. Postajemo sposobni pročitati emotivno stanje drugog čovjeka. To sam kod svih svojih učenika primjetio; određeno odsustvo straha pred emocijom. Nema straha od vlastitih, ali ni od emocija drugih ljudi. Možeš se približiti ljudima, komunicirati na neverbalnoj razini. Nije uvijek potrebno verbalizirati, komunikacija je transakcija, a emotivna je transakcija vrlo snažna, i dublja nego racionalna.

 

Što čini dobar «učitelj» glume

 

Dobar «trener» mora znati  kako koji od njegovih studenata reagira na specifičnu vježbu.

 

Strasberg mi je jednom prilikom rekao kako neću imati problema  dobiti »job», drugom je pak kolegi–glumcu rekao kako  bi mogao biti dobar pedagog. Ja sam to čuo, i ta me je njegova rečenica zainteresirala. Naime, bilo mi je uvijek izvanredno zanimljivo promatrati kako on na licu mjesta rješava specifične glumačke, pa tako i osobne,  probleme, jer je svaki glumac određen i time u kojoj je mjeri izgrađen kao osoba.. Bila je to vrlo visoka razina škole. Vratio sam se u Ljubljanu s punim koferima nade, očekujući da će ljude zanimati da s njima podijelim ono što sam naučio i doživio. No, to je bila moja najveća zabluda. Samo je nekoliko ljudi pokazalo blagi interes. A  još sam više griješio misleći kako će se neka institucija zanimati za to. U to  vrijeme individualnost nije bila u trendu.. No, unatoč tomu odlučio sam odustati od glumačke karijere i raditi «svoju stvar», ono u što doista vjerujem. Andrej i ja osnovali  smo u Ljubljani Glumački studio koji djeluje od 1980. godine pa  do danas.

 

Čini mi se, kako zahtjev da se kontinuirano «radi na sebi», kod profesionalaca ponekad podrazumijeva negativne konotacije, kao da se radi o zanemarivanju «aktivne» karijere. Naime, Metoda glume po Strasbergu podrazumijeva intenzivan proces učenja u trajanju od sedam godina, a vježba se, naravno, i dalje. To je dugo vrijeme usvajanja potrebno, ako ni zbog čega, a ono zbog toga da se oslobodimo onoga na što nas je društvo prethodno istreniralo: da nije poželjno, recimo, izraziti ono što osjećaš. Godine su potrebne da taj problem prepoznaš i osvijestiš. Umjetnost je «selfexpression», i to  je nužno imati na umu. Naš je kulturni prostor osobito «inadekvatan» za navedeni  način poimanja života. Vrlo sam često svjedokom kako ljudi najteže odgovaraju na pitanje: «što osjećaš». Tada traže odgovor u razumu, u vlastitoj povijesti, u onome što je naučeno.  To je  alijenacija. U ovom sam poslu  osjetio do koje smo mjere stranci samima sebi. Iskomunicirati što osjećaš – to nam je strano iskustvo, a pogotovo mogućnost da učinimo nešto kreativno s tim  iskustvom. Pjesnici su tome, čini mi se, po prirodi svog poziva, bliži. Glumci su vrlo često udaljeni od sebe. Kod glumaca u takvoj »kondiciji» je sve slučajno: i ono što se dobro dogodi na sceni, a i ono što je slabo. No, stvari nisu nikada slučajne.

 

Prije nego li sam otišao u Ameriku, i kod mene se 99 % stvari ticalo memorije, intelekta, lijeve polovice mozga: trebaš zapamtiti u kojem komadu igraš, zapamtiti tekst, mizanscen. No, umjetnost je iskustvo, osjetilno osvjetljenje ideje, a za to je potrebna vještina. Talenti su tako bogati, a što je glumac bogatijeg talenta, to mu više treba tehnika.

 

Racionalno do iracionalnog, intuitivnog, inspirativnog

 

U kazalištu bi svaki put trebao biti svjež i živ kao prvi. A za to je nužno biti «u sada«. U «sada» sam tek preko osjetila. Dakle, ako nisam osjetilno prisutan, paralizira se kreacija. Inspiracija je varljiva, sad te hoće, sad te neće; ali je, srećom, Metoda racionalna. Postoji racionalni postupak: relaksiraj se, učini sve za «sabranost», imaginacijom izazovi adekvatan predmet svijesti. Cilj je Metode racionalizirati «postupak», te racionalnim postupkom doći do iracionalnog, intuitivnog, inspirativnog. Inspiracija se može «dogoditi», ali u kazalištu izvođači nemaju vremena,  ne mogu čekati na inspiraciju, kao što to, eventualno, može pisac ili slikar. Kao glumac moraš nužno biti inspiriran upravo onda kad je zakazana predstava, upravo u subotu između 20  i 22 h, na primjer.

 

Ego glumca i ego karaktera

 

Kada smo u «tu» i «sada», dolazi do svojevrsne »deegoizacije». Zahvaljujući procesu deegoizacije prestajemo biti robovi materijalnog svijeta. To je paradoks glumca; preko aktiviranja čula oslobađamo se vlastitog habitusa, i vlastitog ega,  i tek tada možemo govoriti o specifičnoj ekstenziji u kazalištu i o tvorbi «estetskog ega». Ta su dva ega – ego glumca i ego karaktera kojeg igra- vrlo različita. Rijetko kada značaj karaktera liči na značaj glumca. Čak i onda kada sliči, ne možeš igrati u svoje ime, jer je to onda «naturalizam».

 

Za rad na ulozi  potrebno je, naravno, i znanje, poznavanje povijesnih, kulturnih prilika, konteksta u kojem je dramski predložak nastao, potrebno je poznavati i sustav vrijednosti unutar tog konteksta. A kada sve to jednom poznajemo, potrebno je  postaviti problem u sadašnjicu. Ako toga nema, ako ne korespondiramo s univerzalnim vrijednostima koje su bliske ljudima u svim prostorima i vremenima, lik koji igraš ostaje prazan. Dakle, znanja su potrebna kako bismo izgradili «date okolnosti», a ja se, kao glumac, tim okolnostima trebam odazvati adekvatno, organski, živo, ljudski. Fizis mora biti tako realan i na sceni kao i u životu. Tek ću tako ispričati sudbinu ljudskog bića.

 

Potrebno je znati kakav je ego kojeg trebaš odigrati: katkad je «mali», katkad «veliki», pogotovo je u komedijama ego «gori» nego moj – i tada je  obično «uvijek» «uvijek»,a «ništa» je «ništa». Fiksacije tipa «to sam ja», «ja znam što sam ja», «ja to nikad ne bih učinio», izjave tipa «uvijek», «sve», «nikako»: to su načini na koji ego progovara. Pitanje je, naravno, hoću li «uhvatiti» realitet, prirodu tog novog ega kojeg igram, hoću li «uhvatiti» bit tog čovjeka, te sudbine. Ako se dogodi da kao glumac uđem svojim egom «unutra», u trenu kada se počnem pitati koliko sam uspješan, možda ću zabaviti svoje kolege, ali to će biti tek zabava, a ne estetski čin. Moram zaboraviti svoj sustav vrijednosti, zaboraviti na svoj ego. Glumcu je omogućena fenomenalna stvar, a to je fleksibilnost, određena gimnastika duha. Ta ga gimnastika oslobađa vlastitih nedostataka.

 

No, naravno, ni karakter koji igramo nije svaki relaksiran. Često je baš pod stresom. No, da bismo stvorili specifičan karakter, i njemu svojstven stres, prvo se trebamo osloboditi svojega individualnog stresa. Osloboditi se svoga, a kreirati onaj drugi. Njegov stres nije skupljen na istom mjestu u tijelu kao što je moj. Može se, doduše, ponekad rubno dotaknuti s mojim, no i onda mora biti kreiran, opravdan od strane karaktera. Glumac tek tada može uživati u ulozi, premda igra stres. To je, naime, stresno disanje karaktera kojeg igram a ne moje. Ja glumim zato «da bih se odmorio» od vlastitog ega radeći ego fiktivne osobe.

 

Ima karijera koje su izgrađene na «egu». No, zvijezde stvara publika: ako se tome prikloniš, tvoj je ego  tada rob javnog mnijenja, publike. I tada će tvoj «ego»  sve učiniti kako bi bio uspješan u očima drugih «ega». To je sasvim druga priča od one kojoj glumac, radeći po Metodi,  teži. Ima divnih ljudi, inteligentnih, koji su se odlučili za taj «zvjezdani» tip karijere. No, uvijek mi se čini da kod njih postoji nekakva rezignacija. Naime, za taj su uspjeh ipak morali napraviti određenu «negaciju» koja ih je koštala, čini mi se, dijela bitnog. Publika ima svoju ideju o tebi, a ako ti želiš odgovoriti svojim pravim unutarnjim potrebama nužno će se dogoditi da «isklizneš» iz područja kojeg je zaposjela njihova projekcija o tebi. No, pritisak je društva  vrlo velik i mnogi  podržavaju sliku koja je tražena.

 

Glumčeva uloga u društvu

 

Što je glumac stariji, treba više rada na sebi. Kao mlad, svaki glumac nosi određenu «svježinu», interesantan je i stoga što mu vrlo često i nesvjesno «bježe» životni impulsi,  pa se usmjeravaju  u određeni karakter.

 

Kao pedagog, sentimentalan sam kada promatram mlade ljude – željeli bi udovoljiti potrebi svojeg ega i uspjeti, plasirati se na dobro mjesto u društvu, a istovremeno nose u sebi talent koji zahtijeva specifičan tretman. Odgovornost učitelja je baš u tome da upozorava na navedene dileme. Svaki student ima pravo sam odlučiti o svom životu i svojoj budućnosti. Često sam bolno dirnut gledajući mlade ljude kako se «rastežu» na tom raskršću. Rijetko se navedena dilema idealno razrješava: velika je rijetkost slučaj da je netko tko je fascinantno iskoristio svoj talent, istovremeno i primljen od društva. Društvo se boji jakog individualnog. Tužan par za primjer jest slučaj Van Gogha i Piccassoa. Piccasso je bio jedan od rijetkih koji je razvio talent i uspio, a  Van Gogh jedan od mnogih koji za života nije bio društveno prihvaćen. Kod glumaca je to još puno dramatičnije, jer njima ne ostaje iluzija da bi mogli biti naknadno protumačeni, nema «poslije». Mnogi zbog toga i  odustanu od «gajenja» vlastitog talenta.  «Trenerov » je zadatak uputiti mladog glumca i reći mu: «Vidiš, tu je taj problem, tu je dilema».

 

Odnos spram glumca ovisi o stupnju demokratičnosti u društvu. Miloš Forman ističe kako je glumac u USA  cijenjen jer postoji svijest kako on svojim radom upozorava na specifičnu društvenu situaciju. Glumčeva je uloga sa socijalnog aspekta vrlo korisna. Glumac može doživljavati, a onda i misliti, neke još nedefinirane, u društvu «nesvjesne» procese. To je ta glumačka intuicija, ta «vizionarska uloga» o kojoj se ponekad govori.

 

Zagreb

 

Prilikom desetodnevnog rada sa studentima glume na zagrebačkoj Akademiji, prošle akademske godine, uočio sam puno mladih talentiranih ljudi koji trebaju raditi na sebi. Tek će tada uživati u karijeri.

 

Zagrebački glumci s kojima radim već godinama mijenjaju se, naravno. Jedna od zajedničkih crta onih koji rade na introspekciji jest da su veoma suzdržani, bistri i skromni, ne glume velike «zvijezde». Da, moram priznati da se vežem za specifične glumačke «instrumente», no u socijalnom smislu ostavljam labave kontakte. Bitni su mi i bliski  «instrumenti»  onih glumaca  koji se kontinuirano bave sobom. To su  ljudi koji su mi puno dali. Zapravo, dali su mi sve, u smislu razmjenjivanja života kao takvog. Nisam opterećen «guru» odnosom,  no moje studente i mene veže ljubav prema fenomenu glume. Dijelimo tu ljubav, divimo se životu i to nas ispunja.  Zanima nas ljudski život i sve što je s tim u vezi. Zanima nas zakrivenost, tajna života. Mi se upravo time bavimo, dijagnosticiramo i istražujemo tajne života, te malo pomalo počinjemo shvaćati i vlastite.